Čitajući davno ispisane redove, čini mi se kao da se ništa nije promijenilo, ali stvarnost je dakako drugačija. Sve te riječi kao da je pisala druga osoba, i kad malo bolje razmislim, ona još uvijek živi u meni, samo se prilagodila okolini. Nekad mi je to izgledalo zastrašujuće, a sad shvatam da sam bila upravu, izgubila sam sebe. Tako da mi ovi moji ispisani redovi dođu kao podsjetnik, upoznaju me sa samom sobom. Žalosno, i sama sebi to govorim. Tako da bih sada mogla pisati sve ono što nekad nisam bila, a što sada guši sve lijepo u meni što je postojalo. Mali milion puta sam pročitala svoje riječi "Trudim se biti čovjek..", i zaista se i trudim, samo nisam znala da dođe period kada je to stvarno teško. I izgleda da sam nesvjesno sebi napisala "..ne gubim vjeru u sebe i bolje sutra.", jer upravo ove riječi me tjeraju da ponovo zavirim u sebe i pronađem izvor svoje snage.

Life isn't about waiting for the storm to pass,
it's about getting out there,
and dancing in the rain..

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bješe nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala decu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek nije ništa odgovrio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna,ali nikad se niko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.

Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, samo razlikuju se po ljubavi.

Po ko zna koji put. Ne, nisam tužna. Samo sam u nevjerici zato što me uspije razočarati uvijek ista stvar, uvijek isti ljudi.. Iako me dotiče, nisam slaba. Ako sam nekad i bila, danas me prođe brže nego ikada. Jer kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Možda ipak nije sve bilo uzalud. Samo što naučiš tešku lekciju, ti što si bolji, manje si značajan u očima drugih, slabijih. Pa te uskoro zguraju sa puta. I onda shvatiš da ne pripadaš tamo gdje te ne žele, jer si dobar. I kreneš dalje, ali nikada pognute glave. A ja? Ja sam pronašla drugi put, mnogo bolji. Onaj koji će me odvesti visoko i odakle se mogu smijati njima. Tako slatko, puna srca. Jer ja sam krenula dalje, a oni i dalje tabaju.. Da, JA. Živim za taj trenutak kada će me ugledati i ostati bez riječi sa ustima raširenim do poda. A to će ubrzo doći, vrlo brzo... Duša mi puna.

♥ Ne čekaj vrijeme. Načini ga.
Ne čekaj ljubav. Osjeti je.
Ne čekaj novac. Zaradi ga.
Ne čekaj put. Nađi ga.
Ne čekaj priliku. Stvori je.
Ne traži malo. Izvuci maksimum.
Ne poredi se. Budi svoj.
Ne kukaj o nesreći. Transformiši se.
Ne izbjegavaj neuspjehe. Iskoristi ih.
Ne razmišljaj o greškama. Uči iz njih.
Ne povlači se. Zaobiđi to.
Ne zatvaraj oči. Otvori um.
Ne trči za životom. Živi ga. ♥